Južno od Zagreba, na samom njegovom rubu, prema Velikoj Gorici i zračnoj luci neurbana je naplavina različitih objekata, kaotični arhipelag pojedinačnih zgrada. Riječ arhipelag zaziva nam sliku Maldiva ili barem Kornata, no ovaj im je sličan samo po spontanom nastanku. I nije ni blizu tako privlačan. Jedna kuća u tom mnoštvu arhitektonskih odnosa poprilično se razlikuje, ne po tome što želi biti izuzetnija od drugih, već svojom pristojnošću. Podsjeća nas na svoje rođake iz 50-ih, iz vremena kada su arhitekti vjerovali da kućama popravljaju svijet. Podsjeća nas i na lecorbusierovsku podjelu zgrade na vertikalne zone, s jasno razdvojenim prizemljem i nadgrađem od centralnog trupa. Još i dan danas to je armiranobetonska krstarica, ovaj put uredska. Još uvijek na njoj možemo iščitati koja se funkcija krije iza koje fasade. Ona je funkcionalistička zgrada i to javno pokazuje. Njeni oblici nastali su s razlogom, njene izuzetnosti imaju svrhu, ona ima namjeru ispuniti zadani program.